Naslovna Pogled Ukidanje čovjeka

Ukidanje čovjeka

0
Isus Hristos

Piše: jerej Slobodan Lukić

Poznati ruski filosof i pisac Aleksandar Zinovjev pisao je krajem 70-ih godina prošlog vijeka o procesu “zapadnizacije“ u okviru kojeg će u bliskoj budućnosti doći do moralne i kulturne degradacije čovječanstva što će dovesti do – ukidanja čovjeka kakvog danas poznajemo. Ako bi stvari osmotrili sa stanovišta hrišćanskog učenja i iskustva došli bi do istog zaključka. Mi živimo u vremenu kada se radi na stvaranju jednog novog standardizovanog modela čovječanstva po kojem sve ono što nosimo kao kulturno naslijeđe i duhovnu baštinu postaje nevažno. Obezvrjeđivanjem, zanemarivanjem i izopačavanjem onih svojstava koja, saglasno hrišćanskoj antropologiji, čine čovjeka ikonom Božijom, dolazi do degradiranja čovjeka na dvodimenzionalno biće i statističku jednicu te se sve ono što predstavlja zdravi izraz čovjekovog duha ukida, cenzuriše i uprošćava.

Umjesto projave ikoničnosti kroz slobodu, stavralaštvo, ljubav, etiku, čovjek sadašnjice se sve više izražava kroz surogate tih vrijednosti. Tako se čovjeku nudi sloboda koja je isključivo sloboda izbora (pri čemu je ponuda onoga što biramo često unaprijed određena voljom zastupnika neoliberalnih vrijednosti). Takva sloboda, međutim, je zapravo niži stepen slobode jer uključuje i grijeh kao mogućnost izbora. Sloboda koja može da odvede u ropstvo grijeha je ništa drugo nego privid slobode, njen surogat. Samo ona sloboda koja isključuje grijeh i koja čovjekovu volju saobražava volji Božijoj jeste istinska i blagodatna sloboda. Primjer takve slobode je Ličnost Bogočovjeka Hrista što je izraženo u Njegovim riječima Ocu: neka bude volja Tvoja (Mt. 26,42). Dakle, istinska sloboda kao vječno da Bogu jeste projava istinske čovječnosti.

W3Schools

Čovjek je stvoren kao sveštenoslužitelj tvorevine. To znači da čovjek sarađuje u Božijem djelu stvaranja i da cijeli svijet treba da prođe kroz njegove ruke da bi postao svijet Božiji. Po riječima S. Bulgakova, “čovjek je sebi samome stavljen u zadatak, da bi stvaralačkim naporom ostvarivao svoj predvječni lik.“ Čovjek je sa-tvorac svijeta koji je prizvan ne da stvara nešto što Bog nije stvorio, nego da stvara u Božanskoj punoći, da svojim stvaranjem raskriva Božiju zamisao o svijetu. Zbog zloupotrebe slobode i nedoličnog odnosa prema svijetu, došlo je do raspolućenosti u čovjeku – na duh i plot. Zato se i u čovjekovom stvaralaštvu prepoznaju dva puta: jedan je put prepuštanja prirodnim stihijama, a drugi put je asketski put stvaralačkog upodobljavanja Bogu. Hrišćanin je pozvan, kako  tvrdi Ivan Iljin, da unosi svjetlost Hristovog učenja u zemaljski život i da stvaralački razotkriva darove Svetog Duha u životnom tkanju. Prema tome, kultura koja se ne zasniva na bogočovječanskom temelju i nije istinska kultura, već ne-kultura, izopačenje kulture.

Odsustvo “čovječnosti“ u čovjeku tragično se odražava na međuljudske odnose. Danas se u punoj mjeri ostvaruju Hristove proročke riječi:  I zato što će se bezakonje umnožiti, ohladnjeće ljubav mnogih (Mt. 24,12). U svijetu je sve manje ljubavi jer je sve manje žrtve za bližnjeg. Zaboravljene su Hristove riječi: a od ove ljubavi nema veće da ko život svoj položi za bližnje svoje (Jn. 15,13). Hristoliku žrtvenu ljubav čovjek današnjice zamijenio je surogatom ljubavi, površnom sentimentalnošću ili egoističkom potrebom zadovoljenja plotskih strasti. Pjevajući himnu ljubavi apostol Pavle je rekao koji su plodovi istinske ljubavi: trpljenje, blagotovornost, nerazdražljivost, istinoljubivost, odsustvo zavisti, gordosti… Ako analiziramo pojam ljubavi shvaćen u duhu današnjice uvidjećemo da je on sadržan upravo u suprotnosti navedenim svojstvima. Ljubav prema bližnjem kao onom koji je pored mene, konkretan i neponovljiv čovjek, zamijenila je ničeovska ljubav pema daljnem. Sve dok se zaboravlja paradoksalna jevanđelska aritmetika po kojoj je jedna ovca važnija od devedeset i devet drugih, neće biti moguće vratiti ličnosti njenu pravu vrijednost i dostojanstvo.

Ni hrišćani nisu imuni na ove “bolesti“ savremenog društva. Jevanđelska logika je ustupila mjesto sebičnoj utilitarističkoj logici. Najtačniju dijagnozu je sredinom prošlog vijeka dao Pavle Evdokimov u Pismu Hristovoj Crkvi: “Hrišćani su učinili sve što su mogli da sterilizuju Jevanđelje; reklo bi se, kao da su ga uronili u tečnost koja ga neutrališe. Sve što u njemu šokira, prevazilazi ili obara mlakost svakodnevice – ublaženo je. Završna mudrost hrišćana: “Bog od nas ne zahtijeva toliko“, učinila je da obljutavi so Jevanđelja, a ta so je strašna ljubomora Božija koja od nas zahtijeva nemoguće.“ Jevanđelje danas nailazi na veliku neravnodušnost, u životu Crkve se često učestvuje pasivno, kao da je ono što Crkva daje jedan “dodatak“ našem životu koji protiče po obrascima “ovog svijeta“ i duha vremena. Hrišćanska vjera je svedena isključivo na ljudsku ravan, zaboravlja se njen bogočovječanski karakter i otkrivenjski izvor.

Prema bogoslovskom tumačenju jevanđelske priče o iscjeljenju raslabljenog čovjeka u banji Vitezdi, banja simbolizuje ovaj svijet, ogrjehovljenu i samoljubivu ljudsku prirodu. Raslabljeni čovjek, osjetivši samoljublje i otuđenost ljudi vapije Hristu: Gospode, nemam čovjeka (Jn. 5,7)! Raslabljenost potiče od otuđenosti, od neprepoznavanja čovjeka u čovjeku. Zato je iscjeljenje jedino moguće čudotovornom silom savršenog Čovjeka. U iscjeljenju raslabljenog u banji Vitezdi, kao i u brojnim drugim Hristovim čudima pokazuje se i čovječnost Hristova, tj. otkrivenje savršenog Čovjeka. Gospod svojim čudima pokazuje mogućnost čovjekovog djelovanja na prirodu, pokazuje čovjeku put vladanja svijetom kroz očovječenje prirode.

Ikoničnost Božija u čovjeku može biti uprljana ali je do te mjere naglašena da je nikakav grijeh ne može trajno ukloniti. Ispod svih naslaga grijeha ona sija i vapije za Bogom. U Tajni Krštenja obnavlja se ikona Božija u čovjeku, dok se kroz Miropomazanje obnavlja podobije. To potvrđuje Sv. Grigorije Niski kada kaže da jedno biće postaje čovjek tek kada biva pokrenuto od strane Svetog Duha. Čovjek koji postoji po ikoni i podobiju Božijem postaje saborni čovjek, njegovo japostaje saborno. I samo u hrišćanstvu, u Crkvi ima mjesta i za jedno i za drugo – i za čovječanstvo kao cjelinu i za čovjeka kao apsolutnu i jedinstvenu vrijednost. Hristos se uvijek obraća svijetu, cijelom čovječanstvu, a istovremeno i datom, konkretnom čovjeku. Čovjek je prevashodno lično biće, stvoreno za zajednicu, za opštenje. Van pojma ličnosti sva briga za čovjeka i čovječanstvo osuđena je u krajnjem ishodu na neuspjeh. U sekularnom i ateističkom pogledu na svijet sva prava i vrijednosti koje čovjek ima dobija od društva, tako da se sloboda i dostojanstvo ličnosti posmatra sa aspekta “korisnosti“. Međutim, ličnost je apsolutna i nesvediva vrijednost, i zato je u pravu Aleksandar Šmeman kada kaže da “prepoznati svakog čovjeka kao apsolutnu vrijednost znači izokrenuti sva naša uobičajena shvatanja i prepoznati čovjeka kao biće koje stoji van prostog prirodnog poretka, tj. kao više biće.“

Zaustavljanje proseca “ukidanja“ čovjeka leži isključivo u povratku Novom Adamu – Bogočovjeku i u neprekidnom uzrastanju u punoću rasta visine Njegove. Bog je, po riječima Evdokimova, izvajao ljudsko lice gledajući svojom Mudrošću nebesku i vječnu ljudskost Hrista, Sina čovječijeg koji je došao s neba (Jn. 3, 14). Lik Hristov je prototip čovjeka i premda se Hristos pojavljuje istorijski kasnije, Bog je u Njega gledao kad je stvarao svijet i čovjeka (A. Jevtić). Sv. Nikola Kavasila kaže da će Bog pustiti u Raj samo Hrista, tj. samo onoga ko bude imao lik Hristov na sebi i u kome Bog prepozna Sina Svoga.  Zato je obnovljenje današnjeg čovjeka koji stoji pred opasnošću da ga ovaj svijet degradira do bezčovječnosti, jedino moguće kroz povratak Bogočovjeku Hristu – savršenom Bogu i savršenom Čovjeku. Jer, bez Bogočovjeka i van Bogočovjeka, kako kazuje ava Justin, čovjek uvijek degeneriše u podčovjeka, u kačovjeka, u (ničeovskog) nadčovjeka, u đavočovjeka. Dokaz tome je sva istorija ljudskog roda.

Izvor: Mitropolija crnogorsko-primorska

POSTAVI ODGOVOR:

Please enter your comment!
Please enter your name here