Naslovna Kolumne Protiv pokoravanja

Protiv pokoravanja

0
Andrija Mandić i Milan Knežević

Ne smatram sasvim beskorisnim otići korak dalje i zahtijevati – pravdu za crnogorsko Pravosuđe! Tu, po svemu uzevši, trebalo bi biti visoku instituciju čiji je autoritet, ipak, srozala jedna moć koja prerušena u vladajuću politiku uspostavlja zakon ulice.

U suprotnom, ukoliko to zajedno ne učinimo, prihvatamo da pravo bude prazan poziv na pravdu, u ovdašnjem slučaju, zagarantovanu samo onoj sili koja sve torturiše, ugnjetava, ultra represivnom, dominantnom metodom potčinjava!

Neophodno je najhitnije prizvati politički događaj u formi otpora. Ne dozvoliti, naprosto, da se sužava ili dovodi u pitanje prostor prava na pravdu, jer, ništa ne može biti slobodno ukoliko ne sledi ono što je pravedno. – Priroda prava počina na tome.

W3Schools

Montirani sudski proces srpskim liderima u Crnoj Gori, Andriji Mandiću i Milanu Kneževiću, kao, dakle, par excellence političkom stavu i osjećanju, bez daljnjeg, uzdrmava demokratske principe na koje se moderno poimanje i djelovanje politike poziva.

Uz gorenavedeno, ovaj zaista kafkijanski (košmarni) proces vođen uprkos izostanku ijednog materijalnog dokaza, nije drugo do otvoreni napad na pravosudni sistem, i kao takav nastoji razoriti samô pravo utemeljno na pravdi… Neprihvatljiva ostaje i sama pomisao da je moguće biti apriori osuđen!

Vlast nije bezgrešna pa da se samim tim neko ili neka opcija unaprijed osjeća krivom. Međutim, kako bismo izbjegli ontoteološke (duboke) vode, valja reći da je u ovom slučaju riječ o surovom sprovođenju discipline: prevaspitavanje za cilj ima jasno naznačiti granice slobode, u smislu: dovde je dozvoljeno ne samo ići, već i misliti!

„Moć je uvijek ili disciplinarska ili kaznena“ zaključuje Fuko.

Kada se, dakle, nastoji oduprijeti njenoj strukturi disciplinovanja što u konačnom teži da potčini, ona odmah kažnjava. –  Pa ipak, nije li svaka moć uvijek već protiv politike?

Utoliko prije, zar ne bi bilo nužno odreagovati tako što će se potencijalno mjesto otpora skružiti oko odbrane prava na pravdu? Jer, svi imamo i moramo imati zagarantovano pravo na slobodu koja slijepo sledi ono što je pravdeno!

Pozajmljujući za trenutak naslov i podnaslov od Džudit Batler, pitamo: kakav je ovdje psihički život moći?

Prazan, sa mračnim, destruktivnim nanosima, u kojima ima od svega po malo, samo ne i želje za slobodom, identitetom i kreacijom, trojstvom koje osvjetljava put subjektivizacije.

A kakva je onda – teorija pokoravanja? Nema teorije, tako da se sve investira i preliva u praksis pokoravanja, koji je nasilan, isključiv i zaista lud, budući da dolazi od strane vlasti koja je u stanju mahnitosti i polifoničnosti, spanuvši sama na sebe, ne čudi da je bahata, očajnički vjerujući kako će tom fasadom uliti strah u poslednje pukotine na kojim je predano radila kao na osnovama svoje vladavine.

U Crnoj Gori, bez dvojbe, poodavno je na snazi vanredno stanje prepoznato i po opštoj pogubljenosti pa i paranoičnosti, te nebuloznosti i namjernoj neupućenosti u građu problematike koja nas prožima pa i uspostavlja, ravna prema sebi i degradira, izoluje, pretvara u sirovu biomasu čiji je glas apsolutno lišen stvarne težine, već zbog toga što je eho upravo onog diktata koji dolazi odozgo, i utoliko prije više nego poražava činjenica prema kojoj je svaki onaj koji nije bočno uz vlast, tretiran kao otpadnik od jednog aktuelnog društva što se ima još smatrati za elitu. (Sloboda je, gospodo, data ali i zadata!)

Otud, da li, još uvijek pristajući na sve ovo, imamo pravo (baš tako!), sebe nazivati i pride smatrati – građanima? Građani su danas, u 21. vijeku, u žutim prslucima i po pariskim se i briselskim ulicama bore protiv pošasti globalne instrumentalizacije čovjeka! Da, a gdje smo ono bješe mi?!

(9.-tog se maja oslobodimo i po prvi put u novijoj istoriji ugledajmo na svijetli primjer Evrope!)

POSTAVI ODGOVOR:

Please enter your comment!
Please enter your name here